Pretraži

Just a soul

"Često me pitaju: ”Što je tvoj talent?” – ne odgovaram im… Mislim da ne bi shvatili ako im kažem da je to moja sposobnost da volim.” ~ D.S. / Gordana Sorgar © 2015

Ponekad ima život za nas neke svoje planove, i dok mi tražimo kopneni put do cilja, puhne vjetar i s ceste nas zbaci u more. Da nema te ironije života nikada ne bismo saznali da znamo plivati. ~ © Gordana Sorgar

Oglasi

Oduvijek me je fasciniralo to što slikari i pjesnici postaju slavni tek kada umru i to što ljudi shvate vrijednost onoga što imaju tek kada to izgube. I shvatila sam da u oba slučaja cijenu diže ograničena edicija. Dok umjetnik stvara, interesantan je samo rijetkima. Kada umre njegova djela kupuju mnogi, čak i oni koji nikada nisu marili. Jer je gotovo. Jer nema više. Čovjek je jedinstveni primjerak na ovom planetu. Spreman je platiti visoku cijenu za ono što je umrlo, umjesto da da sve od sebe da bi ono što uistinu vrijedi živjelo. ~ © Gordana Sorgar

Izgleda da je razvoj inteligencije kod čovjeka rezultirao napretkom tehnologije i pomanjkanjem srca. Šteta. A moglo je oboje savršeno egzistirati zajedno. ~ © Gordana Sorgar

I u najtežim trenucima se valja sjetiti, da smo preživjeli već mnogo takvih i da smo s dobrim razlogom još uvijek tu. Možda nam razlog i nije uvijek poznat, ali to je nebitno. Uostalom, često ne razumijemo kako funkcionira tehnologija, pa je ipak nastavljamo koristiti i iz nje izvući ono najbolje. Zašto ne bismo uzeli daljinski upravljač u svoje ruke i iz života izvukli ono najbolje! A što ako je to jedini razlog zašto smo ovdje? ~ © Gordana Sorgar

Jednostavna istina je da ljudi katkada ne žele pomoć. Misle da im nije potrebna. Ili su preponosni da je prime. Možda se tek ego umiješa u bitku izmeďu razuma i srca. Tada je mudro odustati. Čak ni najdragocjeniji dar nije pravi ako za primatelja nema vrijednosti. To bi bilo kao da nekome tko ne čita kupimo knjigu s kojom će kasnije poduprijeti vrata. ~ © Gordana Sorgar

Jeste li opazili koliko zabrinutih i ozbiljnih ljudi prolazi pored nas svakoga dana? Da li smo i mi jedno od njih? Jesmo li se uistinu zaboravili smijati? Započnimo danas jednu novu igru koja se zove – širiti osmjeh. Nasmiješimo se prvoj osobi koju sretnemo. Recimo – vozaču autobusa. Možda će se on nasmiješiti mrzovoljnoj gospoďi koja žuri na posao u banci. A gospoďa će se možda ljubazno nasmiješiti prvom klijentu koji uďe u banku. A što ako je klijent učitelj u školi, pa na povratku preda nasmijanu štafetu učenicima 7.c razreda i tako ga umnoži 30 puta? Nikada ne možemo znati kod koga će naš osmjeh završiti. Utopija? Možda. Ali, utopija s osmjehom. ~ © Gordana Sorgar

U mladosti su mi dani bili beskrajno dugi i često nisam znala čime zaposliti svojih 24 sata. Sa svakom godinom koja prolazi, mojih 24 sata se stišću, postaju sve manji i manji, čini mi se – uskoro bi mi mogli stati na dlan. A toliko toga još želim, sanjam i mogu, da mi ni “prekovremeni rad” ne bi bio dovoljan. Ono što mi se nekoć činilo poput beskrajnog putovanja dalekim bespućima, sada je nalik treptaju oka. Nekoć sam trčala maraton života, sada mi se čini da trčim još samo kratke staze. Takmičimo se tako vrijeme i ja. Moje godine i moji snovi. Ali….ja ne mogu imati toliko godina koliko mogu imati snova! Uostalom, prednost je na mojoj strani. Snovi nikad ne umiru. ~ © Gordana Sorgar

Kada vam se učini da je sve crno, sjetite se da dvije- tri kapljice boje bitno promijene stvar. ~ © Gordana Sorgar

Vjerujem da svi znamo priču o gusjenici i leptiru… pa, ipak…iz male se gusjenice jednog dana razvije prekrasan leptir. Ali gusjenica mora preživjeti napade svojih prirodnih neprijatelja u prehrambenom lancu, mora se skrivati da je ne pronaďe čovjek, paziti da je ne spere kiša ispod cvjetnog lista…dugačak je i težak put od gusjenice do leptira. Ali jednog dana biva nagraďena za svoj trud i patnju i umjesto skromnog puzanja razvije krila i vine se u sunčano jutro ispunjeno rosnim kapima. Ponekad je neizbježno pasti i izgrebati koljena, krvariti i skrivati se od sebe i svijeta, da bi se iz okova sumnji i straha rodio veličanstveni leptir. Ljepota ponovnog roďenja vrijedna je svakog čekanja, kad u vatrometu duginih boja razvijemo krila i poletimo spram neslućenih visina. ~ © Gordana Sorgar

Blog pokreće Wordpress.com.

Gore ↑

%d bloggers like this: