Čemu učimo našu djecu? Kakav putni list im dajemo u ruke kao zalog njihove budućnosti? Vidimo li uopće što radimo svojoj djeci? Jesmo li sposobni uočiti da je svijet u kojem rastu naša djeca jedno veliko, kaotično i košmarno mjesto, koje je daleko od mjesta kakvog smo željeli stvoriti za našu djecu? Prije nego li mi netko zamjeri pesimizam, željela bih reći, ovo što pišem nije pesimizam, u stvari, ovo je zapravo uljepšana verzija stvarnosti.
Imamo generacije i generacije informatičkih lumena, sve više natprosječno inteligentne djece i članova mense, sve više školovanih i visoko obrazovanih kadrova i vrhunskih stručnjaka. U školama djecu uče kako riješiti matematički zadatak na četiri i po stranice velike bilježnice, kako miješanjem kemijskih elemenata dobiti komplicirane spojeve, kako izračunati brzinu tijela u slobodnom kretanju nizbrdo, što je to brzina svjetlosti i kako avion probija zvučni zid.
I onda jednog dana zapanjeni shvatimo, da naša djeca ne znaju adresirati kuvertu, u stvari, jedva da znaju što je kuverta, kako ispuniti uplatnicu za školski izlet ili gdje moraju odnijeti uputnicu za liječnički pregled.
I mi smo nečija djeca. I mi smo produkt nekog sistema. Rezultat nekog vremena. Istina je da znamo što su pisma i znamo ispuniti uplatnicu. Ali, na žalost, i nas su učili pogrešnim stvarima.
Kada je točno sve pošlo po krivu? Da li onda kada je čovjek zapanjen shvatio da može hodati uspravno ili mnogo, mnogo kasnije? Pa, to i nije toliko bitno. Ono što je bitno jest, da smo razvijali inteligenciju na štetu srca. I to sustavno na svim područjima ljudskog života.
Učili su nas kako raditi i zaraditi što više, a propustili su nas učiti kako podijeliti ono što imamo sa drugima.
Učili su nas kako se izboriti za svoje mjesto u životu, ali su nas propustili upozoriti, da to nipošto ne treba raditi tako da nekog drugog izguramo sa njegovog mjesta.
Učili su nas da se treba boriti za svoju slobodu, ali su nas propustili naučiti, kako pravo na našu slobodu seže samo dotle dok ne posežemo u tuđu slobodu.
Učili su nas da iziskujemo poštovanje, ali nisu nas naučili, da se poštovanje mora „zaslužiti“.
Učili su nas kako se odvija reprodukcija u čovjeka, ali su nas propustili naučiti osnovnim pravilima ljubavi.
Pokušali su nam objasniti što je ljubav, ali su nas zaboravili naučiti, da je za ljubav potrebno mnogo uzajamnog poštovanja i truda.
Našli su se i takvi koji su nas učili kako treba voljeti druge, ali su pritom zaboravili napomenuti, da ne možeš voljeti druge, ako ne znaš voljeti sebe.
Bilo je i takvih koji su nas učili da treba voljeti sebe, ali su nam zaboravili reći, kako to znači zdravu ljubav prema sebi, a ne egoizam.
Učili su nas da u tramvaju treba ustupiti mjesto starijima, ali su zaboravili napomenuti, da je to neizvedivo ako cijelim putem gledamo kroz prozor.
Učili su nas kako je bitno znati voziti auto, ali nam nisu rekli da je prethodno jako bitno naučiti kako se hoda.
Učili su nas kako je korisno govoriti strane jezike, ali nas nisu naučili osnovnim socijalnim vještinama na materinjem jeziku.
Učili su nas kako je bitno što će drugi misliti o nama, a nisu nam rekli, da se, dok brinemo o tome što druge misle o nama, odričemo sebe.
Učili su nas kako se uklopiti u široke mase ljudi, ali nas nisu naučili kako funkcionirati u vlastitoj obitelji.
Učili su nas kako je važno pripadati nekoj grupi ili zajednici, dok su zaboravili na lekciju koja je najvažnija od svih lekcija, a to je da je osnovna zajednica svakog čovjeka njegova obitelj i kao takva zaslužuje biti na počasnom mjestu.
Učili su nas kako je potrebno inzistirati na svojim pravima, ali su nam zaboravili reći, da osim prava imamo i dužnosti.
Učili su nas kako je jako bitno u životu postati „netko“, ali nam nisu rekli da biti „netko“ ne znači imati vilu i četiri automobila, već znači imati dovoljno pameti da znaš da ne možeš istovremeno spavati u deset soba, i dovoljno srca da sobu viška podijeliš sa onima koji nemaju ni jednu.
Oduvijek su nas uvjeravali kako je sramota kada muškarci plaču. Ali su zaboravili reći, da zbog te neosjetljivosti često žena plače duplo.
Govorili su da je sramota u javnosti pokazivati osjećaje. Pa se tako dogodilo, da su se mnogi zaboravili i smijati i plakati. Ni kada su sami sa sobom. A još manje s drugima ili zbog njih.
Odgajani da je život jedno grozno i opasno mjesto, u želji da ne budemo povrijeđeni, naučili smo ranjavati druge.
U želji da nas ne ostave, naučili smo mi ostavljati druge.
U želji da ne budemo napadnuti, naučili smo napadati prvi.
U želji da ne preuzmemo odgovornost za svoja djela, odlučili smo za svoje greške kriviti druge.
U želji da izbjegnemo kazne, naučili smo majstorski lagati, i to tako dobro, da smo počeli i sami sebi vjerovati.
U ovom svijetu potpuno pomiješanih moralnih vrijednosti treba imati veliko srce i ostati na „pravoj“ strani. Odlučiti (po)ostati čovjek. Bez izgovora. Za ne biti čovjek ne postoji dovoljno dobar izgovor, a svaki pokušaj je samo jedna laž više u moru laži koje nas okružuju. ~ © Gordana Sorgar
Kao i u svim drugim igrama, ponekad dobijamo, a ponekad gubimo. No, najčešće su igre bez pobjednika. Tek gomila izgubljenih duša na suprotnim obalama. ~ © Gordana Sorgar
Snovi su polazna stanica u sutra, naš privatni kolodvor želja. Ali nije dovoljno doći na stanicu. Treba se ohrabriti i krenuti, jer sjedeći na kolodvoru provest ćemo život gledajući autobuse kako odlaze. Autobuse pune ljudi koji su znali da noseći prtljagu snova moraju kupiti i kartu. ~ © Gordana Sorgar
Definitivno je najmudrija odluka u životu čovjeka da ne daje cijeloga sebe kako bi nahranio nečiji ego. Pojedini ljudi su nezasitni. U stanju su nas oglodati do kostiju misleći pritom kako bismo trebali biti počašćeni. ~ © Gordana Sorgar
Ljudi smo zaista posebna vrsta. Treba nam samo treptaj oka da uništimo ono što smo u svojoj bezgraničnoj kreativnosti stvarali dugi niz godina, katkada i cijeli svoj život. ~ © Gordana Sorgar
Najčešće i najkraće pitanje koje si postavljamo je “zašto”? Ali odgovora najčešće nema. U prirodi čovjeka je da traži odgovore, ali ih nerado daje. I tako ostaje usamljen i neshvaćen “zašto” tinjati u duši poput krijesnice u lipanjskoj noći. ~ © Gordana Sorgar
Ako se često pitate da li je prava osoba uz koju se budite, prestanite se pitati, jer vam odgovor već leži na dlanu. ~ © Gordana Sorgar
Kada potrošimo zadnji otkucaj srca namijenjen roďenjem, neće biti važno koliko smo živjeli, već kako smo i koliko voljeli. Ma koliko se trudili dušu ne možemo prevariti. Dopratila nas je u ovaj život suzama; potrudimo se da je ispratimo s osmjehom. ~ © Gordana Sorgar
Treba biti dovoljno velik da bi se priznale pogreške i ostati čovjek onkraj lažnog ponosa, pa neka košta što košta. Nisu greške ono što se pamti. Ono što se ne zaboravlja i ne oprašta lako je upiranje prstom u drugog da bi se prikrila vlastita slabost. ~ © Gordana Sorgar
Just a soul 